Andrej Plenković

Predsjednik Vlade Republike Hrvatske i predsjednik Hrvatske demokratske zajednice
Zagreb | 26. 7. 2015.

Argumenti za prestanak arbitražnog postupka

Arbitražni postupak uređivanja graničnog spora Hrvatske i Slovenije u potpunosti je i nepovratno kompromitiran objavom snimaka razgovora člana Arbitražnog suda Sekoleca i slovenske pravne zastupnice Drenik.

Skoro da je neshvatljivo da se arbitar Sekolec, pravnik s ozbiljnim životnim iskustvom, koji zna da treba postupati po načelu nepristranosti, doveo u situaciju da je praktički preuzeo ulogu "pomoćnika" slovenske zastupnice pri planiranju zajedničke strategije utjecaja na ostale suce, lobiranja i kršenja drugih bitnih odredbi postupka. Mislim da nema dilema da Sekolec i Drenik nisu postupali vodeći se "tek osobnom željom da pomognu ostvarenju slovenskih interesa" u arbitražnom postupku, pa makar i metodologijom za koju su oboje znali da je nedopuštena. Njihove ostavke  jasna su manifestacija priznanja i potvrde odgovornosti.

Nakon niza godina pregovora i pritisaka Sporazum o arbitražnom postupku potpisan u Stockholmu 2009. bio je kompromis za postizanje dogovora o jednom od načina mirnog rješenja graničnog spora. Slovenija je naravno preferirala bilateralni dogovor na tragu propalog pokušaja Račan - Drnovšek. Hrvatska je vrlo jasno zagovarala Međunarodni sud, koji je međunarodna zajednica i osnovala da bi države na civiliziran način pred nepristranim i pouzdanim sucima koji primjenjuju međunarodno pravo rješavale svoje sporove.

Ad hoc arbitraža dogovorena je uz posredovanje Europske komisije, diskretnu - ali bitnu potporu SAD-a, te svjedočenje – potpisom – tadašnje predsjedavajuće Vijeća Švedske. Podsjećam da je sporazum dogovoren u okolnostima kada je Slovenija blokirala čak 14 poglavlja u pristupnim pregovorima s EU, iako se radilo o pitanju graničnog spora koje nema veze s pravnom stečevinom EU. Hrvatska je tada imala samo 7 privremeno zatvorenih poglavlja. Indikativno je da u prvoj polovici 2009. za vrijeme predsjedanja Češke nije ostvaren nikakav napredak u pregovorima. Po mojoj procjeni Hrvatska je zbog ove blokade koja se odvijala u više različitih faza izgubila oko dvije godine u dinamici pristupnog procesa. Za taj politički i financijski gubitak nitko Hrvatskoj od strane članica EU nije barem utješno rekao: "oprostite – žao nam je da je sustav odlučivanja konsenzualan i da jedna članica može blokirati proces pregovora". Naprotiv, sporazum o hrvatsko-slovenskoj arbitraži u diplomatskom pristupu EU, a posebno povjerenika Fülea, postao je hvaljeni model za rješavanje otvorenih pitanja na europski način.

Tim više je poražavajuće da je danas sasvim jasno kako je slovenska strana nedopuštenim utjecanjem na sud grubo izigrala povjerenje i onemogućila postizanje njegove svrhe - pošteno i pravedno rješenje dugogodišnjeg graničnog spora u arbitražnom postupku.

Hrvatska se danas 2015. u bitno promijenjenim okolnostima treba odlučno postaviti. Ovakvoj ad hoc arbitraži i ovom sastavu sudaca više nemamo razloga vjerovati. Tome u prilog ide i lakonsko priopćenje Tajništva Stalnog arbitražnog suda koje je nakon ostavke Sekoleca, zatražilo od Slovenije da imenuje novog arbitra, kao da je čovjek dao ostavku zbog bolesti. Očekujem da će Arbitražni sud radi vlastite vjerodostojnosti i osobnog ugleda arbitara ipak s puno više pozornosti i mudrosti odgovoriti na podnesak Ministarstva vanjskih i europskih poslova i zatražiti ozbiljno očitivanje Slovenije.

Smatram da bi se Hrvatska trebala pozvati na ozbiljnu povredu ugovora druge stranke kao razlog prestanka Sporazuma o arbitraži, kako predviđa čl. 60. Bečke konvencije o pravu međunarodnih ugovora.

Oko te bitne strateške odluke, utemeljene na međunarodnom pravu i nakon konzultacija s  hrvatskim i stranim stručnjacima, potreban je konsenzus Predsjednice, Vlade, Hrvatskog sabora i svih političkih aktera, koji se očito formira u široj javnosti. Hrvatska diplomacija treba uložiti posebne napore kako bi uspješno objasnila Sudu, Komisiji i drugim partnerima razloge takve odluke, kao i neodrživost ostanka u kompromitiranom postupku. Stoga očekujem unisonu odluku Hrvatskog sabora o prestanku arbitraže.

Europska komisija i Vijeće od početka su uložili ozbiljne napore i autoritet u uspjeh rješavanja spora, stoga sam odmah po objavi transkripata i uputio prioritetno zastupničko pitanje o ovoj aferi te očekujem da se Komisija jasno očituje, jer ovdje nije samo riječ o podrivanju konkretnog arbitražnog postupka, već i o rušenju povjerenja u ad hoc arbitraže čijem utemeljenju posreduje Europska komisija. Kolege europski parlamentarci su zatečeni i s nevjericom prate vijesti o aferi.

Zaključno smatram da sve odluke treba donositi racionalno vodeći se nacionalnim interesima jer je u pitanju državni teritorij i u skladu s pravilima međunarodnog prava. Pitanje graničnog spora sa Slovenijom, našom susjednom državom, partnericom u EU i saveznicom u NATO-u, može se i treba riješiti pred Međunarodnim sudom.

Pritom se hrvatska vanjska politika sljedećih mjeseci ne treba impresionirati bilo čijim i bilo kakvim pritiscima, jer je u pravnom postupkom djelovala u dobroj vjeri – a na grube povrede mora reagirati, kao što bi i svaka druga zemlja reagirala – uključujući Sloveniju.

Površnim, ali potencijalno štetnim i prijemčljivim argumentima da bi prestanak arbitraže doveo do "ugrožavanja regionalne stabilnosti", "stvaranju slike o Hrvatskoj koja eto ima puno otvorenih pitanja i sukoba sa svim susjedima", "zatim insinuiranja podjele odgovornosti forsiranjem narativa o još jednoj klasičnoj svađi malih balkanskih država" ili pak sasvim prizemnim tezama o tome "da Hrvatska ima ionako dugačku obalu pa može biti velikodušna prema susjedima", treba se jednostavno i pristojno reći – dosta! – te ih uvjerljivo otkloniti i pokazati da je hrvatska vanjska politika principijelna. Na taj način se ponaša smirena i samouvjerena Hrvatska, koja pamti i cijeni da je svoju slobodu, međunarodno priznanje i teritorijalnu cjelovitost ostvarila uz velike žrtve branitelja u Domovinskom ratu i uz vješto političko-diplomatsko vodstvo predsjednika Tuđmana kada nam vanjskopolitičke okolnosti nisu išle u prilog. Zalažem se da Hrvatska, kao stabilna članica EU i NATO-a, vodi odvažnu vanjsku politiku koja štiti hrvatske interese, poštuje susjedne i sve druge države, drži do vlastitog Ustava i poštivanja međunarodnog prava, provodi svoje međunarodne obveze, ali ne dopušta ni ucjene ni neprihvatljive postupke drugih. Upravo kao što i nalaže ponašanje u "europskom duhu".